Lira ili lijerica solističko je glazbalo namijenjeno ponajprije glazbenoj pratnji plesa, primjerice, linđa ili poskočice.
Na kruškoliko tijelo lire (korpus ili varjaču) nastavlja se širi vrat i glava u obliku srcolika lista. Korpus, vrat i glava izrađeni su iz jednog komada drveta. Glasnjača je tanka daska koja prekriva kruškoliki korpus i na kojoj su obično dva ureza u obliku polumjeseca ili jedna jednostavna "užežena" (paljena) rozeta. Vrat i donji dio korpusa najčešće su izrađeni od tvrdog, tamnijeg drveta, a glasnjača od mekog drveta. Lira ima tri ključa (čivije) i tri strune na njih pričvršćene, međutim, u Zbirci glazbala nalaze se i lire koje odstupaju od ovog pravila pa je, primjerice, lira pod inventarnim brojem Et 7247 izrađena iz jednog komada drveta, posve grubo i jednostavno rezana s nezgrapnim tijelom (korpusom, varjačom) i kratkim drškom (vratom). Prvotno je instrument imao tri ključa (čivije), a potom je izbušeno još sedam rupa pa je od ukupno deset rupa za čivije iskorišteno njih četiri na koje su pričvršćene strune. Izradio ih je Rade Lukšić, slijepa osoba, sredinom 19. stoljeća u mjestu Sutivanu (otok Brač).
Lijeričar svira sjedeći i pritom udara nogom o pod, a kolovođa izvikuje zapovijedi u duhovitim, često dvosmislenim stihovima, prema kojima plesači mijenjaju plesne figure (Marošević i Zebec, 1998: 238). Lijerica je i danas u živoj uporabi u Dubrovačkom primorju, Konavlima i na poluotoku Pelješcu te na otocima Mljetu i Lastovu (Ćaleta, 2001: 428). U Zbirci glazbala nalaze se lijerice s otoka Hvara, Brača, Korčule, Lošinja, Silbe, Mljeta te s područja Dubrovačkog primorja.
Najstariji tip lire čuvan u Etnografskom muzeju potječe iz 1820. godine. Izrađena je na otoku Hvaru (POH-420ab/1920) a Kuhač ju je otkupio 1869. godine. Njezin kratak vrat i korpus kruškolikog oblika izrađeni su iz jednog komada drveta. Najjednostavniji tip lire u Zbirci glazbala jest lijerica pod inventarnim brojem Et 6223. Izrađena je i korištena tijekom prve polovine 20. stoljeća u mjestu Blato (otok Korčula).
